Festival bez pompe, ali s besprijekornim ukusom

Bez obzira na sve bogatiju ljetnu festivalsku ponudu, Opera Selecta ostaje blistav primjer hrabrosti i vizije – ne boji se posegnuti za najvećim imenima niti realizirati zahtjevne produkcije. U organizaciji male, ali iznimno predane ekipe ovaj trogirski festival već godinama brižno gradi svoj identitet – bez pompe, ali s besprijekornim ukusom. I ove godine, u stoljetnoj kuli Kamerlengo, gost je bio možda jedan od najatraktivnijih violinista današnjice, Maxim Vengerov. Dovesti takvoga glazbenika dva puta zaredom nije samo uspjeh; to je pokazatelj međusobnog povjerenja i prepoznavanja iskrene ljubavi prema glazbi koju dijele i Vengerov, i predani organizatori iz Opere Selecte.

Pozornicu su, osim glazbenika, krasile i skulpture akademskog kipara Tomislava Šalova, uvevši nas u večer u kojoj će se zvuk i prostor ispreplesti na više razina. Vengerov, uz pijanisticu Evgeniju Startsevu, svoju dugogodišnju suradnicu i glazbenu suputnicu, donio je program koji ni u jednom trenutku ne podilazi publici. Naprotiv, zahtijeva pažnju i otvorenost.

Koncert je započeo Schubertovom Sonatom za violinu br. 3 u g-molu, djelom koje od glazbenika traži strpljenje i smisao za unutarnju logiku. Upravo su tu Vengerov i Startseva pokazali ono najljepše – uzajamno slušanje, nenametljivost, povjerenje. Bilo je to muziciranje u kojem se ne gura, nego ustupa prostor. Svaka fraza bila je oblikovana s osjećajem, svaka promjena tonaliteta dobivala je novu boju.

Maxim Vengerov i Evgenia Startseva / Snimio Teo Begović

Brahmsovom Sonatom za violinu br. 3 u d-molu koncert je dobio težinu – i emotivno i tehnički. Vengerov je svojom zrelošću i čistoćom tona svaku frazu učinio razumljivom i snažnom. Evgenia Startseva, pak, pokazala se kao pravo otkriće večeri. U njezinu sviranju čulo se nešto iznimno rijetko: kao da su joj dvije ruke bile dvije zasebne ličnosti – svaka sa svojom dinamikom, bojom i agogikom – koje su se u svakom trenutku uspijevale ponovno naći i spojiti. To njezino unutarnje višeglasje nije djelovalo kao razdor nego kao slojevita struja koja nosi glazbu naprijed. Zajedno, u završnom stavku Brahmsa, stvorili su orkestralni zvuk, trenutke u kojima se činilo da se u Kuli čuje cijeli gudački korpus, pa i tromboni.

Šostakovičeva Sonata za violinu u G-duru, op. 134, bila je logičan, iako nimalo lak završetak večeri. To je glazba koja ne poziva na pljesak, nego na sabranost. Izvedba je bila hladna na najbolji mogući način – distancirana, precizna, bez traga samosažaljenja, ali puna unutarnje napetosti. U grotesci drugoga stavka Vengerov je secirao fraze poput kirurga, dok je Evgenia Startseva čuvala ritam i nosila konstrukciju. Treći stavak bio je meditativan, ali ne i nježan – upravo suprotno. Tišina između tonova postajala je glavni lik, a publika je to osjećala – nitko se nije pomaknuo. Završni stavak djelovao je kao usporeni raspad vremena u kojem su izvođači zadržali napetost do samog kraja.

Izvođači nisu odoljeli stajaćim ovacijama pa je publika uživala u čak tri bisa: Rahmanjinovljevoj Vokalizi i dvije Kreislerove minijature. Bilo je to nježno spuštanje s planine i trenutak posebne prisnosti s publikom u kojoj je sjedila i cijela obitelj Maxima Vengerova, budno prisutna tijekom cijele večeri.

Opera Selecta ponovno je uspjela u onome što si rijetki festivali danas uopće postavljaju kao misiju: isključiti buku svijeta i natjerati nas da se u potpunosti usredotočimo na glazbu. Slušali smo kako prostrana kula Kamerlengo, pod znalački osmišljenom rasvjetom, upija zvuk Vengerovljeve violine – i bilo je to pravo tetošenje svih osjetila.